U posljednjih dana na društvenim mrežama je postao viralni video nove Nike kampanje – Winning Isn’t for Everyone – Am I a Bad Person?
Dok sam gledao video, odmah sam se zamislio u četrdesetima, kada sam u šest ili sedam godina života učestvovao na svom prvom turniru u džudou u predškolskoj školi pod nazivom "Lobinho". Moji roditelji pričaju, a i ja se sjećam nekih bljeskova, da je u trenutku pozdravljanja pre početka borbe između džudoista, moj protivnik jednostavno počeo plakati i odustao od borbe sa mnom. Razlog: moj izraz "drsko dete" – odnosno, u ovom slučaju, izraz "lošeg čoveka".
Ova osobna i istinita priča nije o reakciji mog kolege, koji možda nije ni volio judo, niti o mom bilo kakvom želji da mu nanesem zlo i drugim malim protivnicima. Također ne znači da čast, sportski duh i ispravnost ostaju iza nas u potrazi za pobjedom kao jedinom važnom stvari. To ne znači pobjedu po svaku cijenu. Ono što prevladava jest osobni žrtvovanje, usredotočenost na cilj koji treba postići i odlučnost da se nikada ne preda.
Pođimo se upitati zašto je ovaj kontekst takav.
Od kada sam upoznao instrumente za procjenu profila iz 40-ih godina, počeo sam dublje razumjeti taj prekretni trenutak u vezi s mojim ponašanjem i njegovim uzrokom. Jer stalno želja da se nadmašujem i budem najbolji u svemu što radim je definitivno jaka strana moje ličnosti i urođena je karakteristika. Nikad nisam bio zadovoljan s drugim, trećim mjestom; a kamoli s ispadanjem u prvoj borbi. Što se, usput rečeno, dogodilo mnogo puta tijekom više od deset godina borbe i natjecanja na turnirima u gradu i državi São Paulo u to vrijeme. Tako se to događa svakoj osobi tijekom života, u sportu, u studiranju, na poslu, poduzimajući... U svakom slučaju, nema drugog puta za "loše ljude". Nema plana B.
Prije nego nastavimo, želim istaknuti da ne želim obrađivati bilo kakve poslovne aspekte NIKE-a i njegovih poslova, marki i tima. Samo pozivam čitatelje ovog članka na razmišljanje:
Od kada? I još, zašto je loše htjeti biti najbolji?
U svijetu, a posebno u Brazilu, težnja za vrhom, pobjedom, profitom često se doživljava kao nešto loše. Kažu da su oni koji teže tome arogantni ili sebični, neempatični i agresivni, a to su tek neki od negativnih epiteta.
Umjesto da slavljenja suza poraza i prihvaćanja poraženih, bolje je slaviti samopouzdanje onih koji objavljuju da je osvajanje pobjede njihov jedini cilj; uvijek. Pobjeđujući ili gubici.
Juče sam slušao jednog savremenog filozofa kako kaže da se solidarisati sa tuđim neuspehom i porazom je lako; teško je, zapravo, radovati se tuđem uspehu i pobedi. I da će se u ovom trenutku, kada se postigne neki uspeh, kada ste se dobro snašli, otkriti ko su vaši pravi prijatelji. Do tada nisam ovu situaciju razmatrao sa ovog gledišta. Zanimljivo je zamisliti ko će se zaista radovati ili ne vašim uspesima. Možda je u tome i mentalni mehanizam koji osuđuje mnoge od nas da budemo "loše osobe". Možda je to zavist, potisnuto. Sigmund Freud to objašnjava.
Postoji i aspekt kolektivizma s društvenog, filozofskog, ekonomskog i vjerskog gledišta, koji naglašava da smo međusobno ovisni, što se suprotstavlja individualizmu u svim sferama života, zanemarujući sukobe i dostignuća pojedinaca, iako je to najmanjina koja postoji, odnosno svaki od nas kao pojedinac. Ayn Rand to objašnjava.
Ostale varijable su latinoamerička kultura, putem koje se u društvu ne širi vrlina osvajanja putem zasluga i pojedinačnog truda svega što se želi, bilo sportske pobjede, automobila, kuće, nove profesionalne ili poslovne pozicije.
Ta kombinacija faktora rezultira u perverznoj situaciji među "dobrim ljudima", da gotovo ništa nije na njihovoj odgovornosti kao pojedinaca, prebacujući greške, propuste i neostvarene rezultate na druge.
Dugo prije nego sam postao roditelj, odlučio sam da ne, da to više ne smije biti tako. Barem ne u mojoj obitelji. Još manje u mom poslu. Vjerujem da će NIKE, na neki način, pridonijeti promjeni tog načina razmišljanja, te želim da i druge tvrtke, marke i ljudi podrže ideju da ne moramo samo poticati želju, nego i uzdizati poziv pobjede. Jasno je da to nije za sve. I to je u redu.
Završavam podsjećajući da te "loše osobe" predstavljaju one koje su, u raznim područjima, a ne samo u sportu, vodile i vode društvo u postizanju novih visina kao civilizacije i čovječanstva. Obično kažem da da nije bilo tih ljudi, još uvijek bismo živjeli u špiljama do danas. Sada ste shvatili moju ideju i razmislili o nekim imenima i događajima koji su promijenili svijet zahvaljujući pozivu nekoga da izazove status quo, ostvari nezamislivo, ili inače nemoguće.
Dakle, sljedeći put kada naiđete na jednu od tih "loših osoba", osobno ili na društvenim mrežama, pokušajte, prije nego što je okarakterizirate, zapamtiti da to nema nikakve veze s vama. Radi se o tome što ta osoba želi za sebe.
Osobito nisam obožavatelj ni veliki korisnik sportskih marki proizvoda, ali divim se Nikeovoj težnji prema pobjedi i njihovoj poslovnoj povijesti. Ovaj film mi se jako svidio!
Je li zato loša osoba?
