S napretkom digitalnih tehnologija, streaming platforme, uključujući YouTube i Spotify, postaju primarno sredstvo konzumiranja muzike i audiovizuelnog sadržaja. Ova stvarnost ponovo pokreće pravne debate o ograničenjima prijenosa autorskih prava.
Iako nije izolovan slučaj, nedavni pravni spor između pjevača Leonarda i Sony Musica istakao je relevantne zabrinutosti u vezi sa obimom prava koje je autor dao na djelo i opstankom ovog produženja tokom vremena, posebno suočeni sa novim oblicima iskorištavanja djela, kao što je streaming.
U prethodno spomenutom slučaju, Leonardo je, kao tužilac, pravno osporio valjanost ugovora potpisanog 1998. godine sa Sony Music-om u vezi s mogućnošću distribucije njegovog muzičkog kataloga na streaming platformama, smatrajući da ugovorna klauzula koja određuje obim korištenja djela od strane Sony Music-a ne predviđa izričito distribuciju putem streaminga.
Kontroverza se vrti oko restriktivnog tumačenja pravnih transakcija (uključujući ugovore) koje regulišu autorska prava. To je zato što se ne može pretpostaviti ništa što nije jasno i izričito dogovoreno, a to bi moglo dovesti do shvatanja da trenutni oblici iskorištavanja nisu bili predviđeni ugovorima sklopljenim u prošlosti i, stoga, nisu odobreni od strane autora. Međutim, iako je obaveza poštovanja kriterija validnosti prenosa (npr. da ugovor bude u pisanoj formi, da određuje odobrene oblike korištenja itd.) neosporna, bitno je da analiza uzme u obzir tehnološki kontekst u kojem je ugovor potpisan (1998. godine, kada je Leonardo potpisao ugovor, Spotify – na primjer – je još bio 10 godina udaljen od pokretanja).
Glavna tačka napetosti, kako u ovom tako i u drugim sličnim slučajevima, jeste validnost ugovora potpisanih prije nego što je internet postao dominantno sredstvo distribucije sadržaja. Strogo govoreći, muzička industrija tvrdi da je streaming samo proširenje tradicionalnih oblika izvođenja ili distribucije, što legitimizira njegovu upotrebu u skladu s postojećim ugovornim klauzulama. Nasuprot tome, autori tvrde da je to potpuno novi medij koji zahtijeva posebnu autorizaciju i, u određenim slučajevima, ponovno pregovaranje o ugovornoj naknadi.
Rasprava o potrebi za posebnom autorizacijom za korištenje muzičkih djela na digitalnim platformama već je analizirana od strane Višeg suda pravde (STJ) u presudi Posebnog žalbenog predmeta br. 1,559,264/RJ. Tom prilikom, Sud je priznao da se streaming može klasificirati kao korištenje prema članu 29. Zakona o autorskim pravima. Međutim, naglasio je da ova vrsta iskorištavanja zahtijeva prethodnu i izričitu saglasnost nosioca prava, u skladu s principom restriktivnog tumačenja.
Više od jednokratnog sukoba između određenih strana, diskusije poput ove otkrivaju fundamentalno pitanje: hitnu potrebu za preispitivanjem ugovora koji uključuju prijenos autorskih prava, bez obzira na sektor, bilo da se radi o industriji snimanja, uglavnom digitaliziranom sektoru obrazovanja, vijestima - ukratko, svima onima koji koriste i iskorištavaju sadržaj zaštićen autorskim pravima. S obzirom na brzu pojavu novih tehnologija i formata distribucije - posebno u digitalnom okruženju - neophodno je da ovi ugovorni instrumenti jasno i sveobuhvatno preciziraju ovlaštene modalitete korištenja. To je zato što izostavljanje, koje je komercijalno korisno, jer daje široku dozvolu za iskorištavanje sadržaja, može generirati pravnu nesigurnost, zahtjeve za naknadu za moralna i materijalna prava, te skupe i dugotrajne pravne sporove.
